Bajka o Karlovcu

Kažu da Karlovac, kao vojno dijete, nije rastao uz legende i bajke, već uz koračnice i marševe. A ustvari, grad Zvijezda, na četiri rijeke, okružen dvorcima, koji slavi pravi pravcati rođendan, sam po sebi je bajka. Kroz stoljeća tu bajku su nosili i čuvali vitezovi, zlatoruki obrtnici, kupski lađari, slavni umjetnici, naučnici, pustolovi, slobodoumni Ilirci i drugi ratnici slobode. Nadolazile su, kao u svakoj bajci, i strašne sile: smrtonosna kuga, vatreni i vodeni zmajevi, zli dusi rata. Bilo je rajskih vrtova i krvavih zgarišta. Ali počnimo radije bajku ispočetka.

Jednog davnog proljeća, od snijega i leda, nabujale Kupa, Korana, Mrežnica i Dobra te se razlile oko dubovačkog brijega. Tvrđava na vrhu stršila je kao svjetionik usred mora. Kad se noću razvedrilo zvijezde su se ogledavale u vodi, a žabice se poigrale slaveći slobodu i nove širine. Zajahale su listove lopoča i zavrtjele kolo oko odbljeska najsjajnije zvijezde.

U dubovačkoj tvrđavi poplavom je bio zatočen i poznati njemački graditelj. Kada je ujutro s vidikovca ugledao isprepleteno lišće u obliku zvijezde, odlučio je tu sagraditi baš takav grad. Kao nagradu za ideju dodijelio je žabicama, kao počasnoj straži, šančeve s vodom oko grada. Tako je grad dobio i orkestar koji višeglasnim noćnim serenadama najavljuje vedre dane.

Kasnije su vojnike u gradu sve više potiskivali obrtnici i trgovci, a s njima su stigli i lutajući umjetnici, neozbiljni i pomalo luckasti. Bili su očarani žabama, a kažu da su ih neki i poljubili. Što se dogodilo nitko točno ne zna, ali pričalo se da su poslije toga na obalama Kupe i Korane viđene predivne sirene zelenih repova, zabilježene i na karlovačkom grbu.

Svima koji vole Karlovac dvije sirene još i danas ispunjavaju želje u fontani na Trgu Matije Gupca. Treba samo zažmiriti, baciti novčić i naravno, vjerovati u sreću i u bajke.

I ljetos se, u vrućoj podnevnoj izmaglici, na tren činilo da sirene sjede na vrhu plutajućeg „ledenog brijega” iznad malih kupača, na oživjelom Foginovom kupalištu. Karlovačka bajka se nastavlja.

Ovjekovječena je i žaba, kod gradske kavane, na postolju, kao prava zaštitnica grada, u inat svima koji nas stoljećima nazivaju žabarima. Tko zna zašto su onda tu s nama živjeli i put slave rasli Karas, Gaj, Mažuranić, braća Seljan, Tesla, Goran. Tko zna, možda su oni vidjeli ono što neki ne mogu, možda su umjesto žaba vidjeli princeze i prinčeve u nama.

Kud god se okreneš raste bajka, grad je pun njenih tragova, i trajat će sve dok se čuju žablje serenade oko grada, trajat će sve dok bude nas, karlovačkih sanjara.